Rođena sam za vrijeme rata u izbjeglištvu. Od mog rođenja život mi je trnovit i težak. Meni i bratu generalno nije ništa falilo, mama i tata su nam obezbjeđivali dovoljno, da nismo gladni, žedni, da nam nije hladno, da imamo uslove za učiti,
ali sam uvijek bila ljubomorna na djecu koja imaju sve što požele, djecu koja nikada nisu čula riječ, NEMA, NE MOŽE, SKUPO… Godine su prolazile, ja sam odrastala u uslovima kakve sam imala, uvijek kažem moglo je i gore da bude, borila se, radila, učila kao i moj brat. Prije nepune dvije godine sam završila fakultet, zbog mojih ocijena ostala na istom kao asistent,
ove godine završavam master, nadam se da ću uspjeti postati profesor na fakultetu i da ću finansijski biti obezbjeđena da mojoj djeci mogu ponuditi više nego sam ja imala, ali ne sve što požele, jer niko od onih što su imali sve, onih na koje sam bila ljubomorna nije uspio u životu kao što sam ja, a vjerovatno ni ja ne bih. Zato riječi NEMA, NE MOŽE, SKUPO… moraju biti sastavni dio djetinjstva svakog djetet, ma koliko to za njih bilo bolno i tragično u tome trenutku. Bar ja tako mislim.
Постави коментар