Mama nas je odhranila, mene i mlađu sestru, ne znam kako i sa čim, ali je uspjela. Bili smo teška bijeda, često nismo imali ništa za večeru, ni koricu hljeba. Najčešće smo jeli kačamak i kukuruz. Ja kao malo stariji sam donekle razumio situaciju, ali moja mlađa sestra dugo nije.
Sjećam se jednom nakon što smo dvije noći legli gladni bez večere, mama nam je spremila kačamak, grozno jelo, bez mirisa, okusa, još kada ga jedete često, grozno… Mama je bila sretna jer nam je bilo šta obezbijedila, a sestra je počela da plače i govorila je kako neće to da jede, kako je grozno, ustala od stola i otišla na spavanje, ponovo gladna.
Vidio sam tugu u maminom pogledu, suze u očima, a ja sam tada svoj tanjir isprazni sa takvim zadovoljstvom, čak sam uzeo i sestrin, iako je i meni bilo grozno. Glumio sam da je to nešto najbolje što sam mogao zamisliti, zahvaljivao joj se, govorio kako je najbolja mama. Kada sam nakon toga vidio u maminom pogledu sreću i zadovoljstvo, jer sam ja sretan, nahranjen, pa nema tih novaca koji bi me u tome trenutku usrećili.
Постави коментар