Sinoć mi je mali imao temperaturu. Plakao je i probudio i starijeg brata. Cijelu noć nisam spavala, za razliku od muža koji je glasno hrkao u spavaćoj sobi i uopšte se nije obazirao na to što se sama borim sa dvoje male djece. Ujutro je otišao negdje nije se ni javio gdje će, čak ni marku za hljeb nije ostavio. Da je bar nazvao da upita kako je dijete ali nije se udostojio, kamoli treba li meni išta… Naveče je došao, muzika je grmila iz auta, sa skupocjenim telefonom i osmjehom od uva do uva…naravno, para za telefon, cigare i kafanu uvijek mora biti… Ujutro je opet negdje otišao, ništa nije rekao.
Hvala Bogu, mališa je bolje. Skupila sam nešto para pa ću ih sad koji dan odvesti u igraonicu i na kolače. Dobra su to djeca. Nisu oni krivi što sam se ja udala za idiota. Sad samo mogu da molim Boga da nađem posao…
Ispovesti.com
Постави коментар