Ne podnosim, TAČNIJE MRZIM suprugovog sestrića. Ja i muž živimo kod njegovih i svaki vikend, svaki raspust njegova sestra to malo derište dovede kod nas. Dok ona sa svojim mužem uživa, izlazi, ja joj moram čuvati dijete. Jednom dok smo ja i muž imali odnos, kako da kažem, radili smo one stvari, to derište je uletjelo u sobi i bez imalo stida zavirivalo da mi vidi moju “mačkicu”.
Jeste da ima samo 11 godina, ali strahovito me je iznervirao. Ali nagore od svega, preko čega nikako ne mogu da pređem je to što svekrva to dijete gleda kao Boga, ugađa mu, daje mu sve što zaželi, a mog, mislim našeg sina koji ima 9 godina bukvalno i nevidi. Kao da joj nije ništa, a ne od sina sin. Pravi, jedini i istinski nasljednik.
Želja mi je da se sa mužem odselim u grad i da ih sve zaboravimo, ali njemu se ne ide, ne želi da ostavi mamu da živi sama u zabačenom selu. Ne znam, za sada sve inekako trpim, ali kako vrijeme odmiče, ja sam sve tanjih živaca, a cijela situacija je sve komplikovanija, stvarno ne znam kako će sve da završi. Možda uzmem svog sina i spusim se u grad. Lijepa sam, zgodan, pametna, naći ću neki posao da mogu da preživim, da hranim mog anđela. I onako ni ovdje ne uživam u nekom luksuzu.
Постави коментар