Radoholičarka, živim u lijepom stanu u “ne treba mi niko” stilu. Juče poslije posla svratila sam u kafić da sačekam drugaricu. Naručih jaku tursku kafu i guaranu, da me vrati u normalu. Podigla sam pogled i vidjela NJEGA! U MOM GRADU! POSLIE 6 GODINA! -“Ćao,mala”,idalje je imao onaj najljepši osmijeh. -
“Hej, ćao, otkud ti?”jedva odglumih osmijeh. -“Evo došao sa ženom i klincem do njenih, pa svratili sa malim na sladoled… Znaš, djeca. Vidjeh te pa rekoh red je da se javim. Kako si ti? Jesi li se udala? Fino mi izgledaš.” -“Mlada sam još”,nabacih još jedan lažnjak “Znaš, posao, obaveze, biće prilike.” -“Ma,naravno.
Baš mi je drago da sam te sreo. Čuvaj se, mala. Ćao.” Ne, nije mi drago što sam te srela! Nije mi drago što sam se sjetila svega, što si me ostavio jer si više vjerovao drugima. Nije mi drago što sam tada zbog stresova imala spontani i ne mogu opet ostati trudna. Nije mi drago što ne znaš šta si mi uradio. Nije mi drago što idalje moram glumiti isti glupi osmijeh. Nije mi drago što nisam prestala da te volim.
Постави коментар