Đuro i Ana žive od socijalne pomoći. Kako bi se grijali, svaki dan po blatu skupljaju drva, a za to im trebaju nove čizme. Trošna kućica u kojoj žive raspada se na sve strane.
Trošna kućica raspada se na sve strane. Godine neodržavanja učinile su svoje. Vlaga je pojela i ono malo žbuke koja je bila na njoj, a drvene grede su napukle…
U sobici sjede Ana Starek (75) i Đuro Milaković (79). Danas su imali sreće. Drvo pucketa u peći. Đuro je uspio skupiti dovoljno otpalih grana da može potpaliti vatru.
– Da sam barem mlađi, ne bi bilo problema, imali bismo dovoljno drva. Ovako Ana i ja jedva krpamo svoje stare dane – govori nam Đuro iz Povelića, mjesta 18 kilometara udaljenog od Križevaca. Na licu mu se vidi da ga život nije mazio.
– Svijet mi se srušio 1982. godine. Tada mi je poginuo 18-godišnji sin. Traktor se prevrnuo na njega. Nikad se nisam oporavio od toga – dok priča glas mu drhti, no nastavlja: “Prije toga umrli su mi sin i kći. Supruga me je napustila s kćerkom koja se rodila 1983. godine i od tada mi se ne javljaju”.
Od roditelja nije ništa naslijedio jer su oni u rodnom Poveliću bili sirotinja koja je stanovala u unajmljenom stanu. Nakon razvoda od žene prodao je i ono malo zemlje što je kupio davne 1972. godine zajedno s kućicom u kojoj danas životari. Novac je potrošio kako bi djeci podignuo spomenik. Dok se s mukom prisjeća teškog života pored njega je Ana. Sreli su se prije nekoliko godina. Spojila ih je neimaština. Iako im nije do šale, kažu: “Toliko smo siromašni da je izgleda i dragi Bog zaboravio na nas”.
Ana je nakon suprugove smrti ostala bez svega. Doslovno samo sa zavežljajem je došla u Povelić. Nastanila se u kućici do Đurine, no dane provode zajedno u sobici s početka priče. Tako im je lakše, kažu.
Ana je slijepa na jedno oko, dok joj je vid na drugome slabiji. Nakon operacije oka, dok joj je rana još bila svježa, pri pokušaju da pile koje je odlutalo stavi pod kvočku, kvočka ju je kljunom udarila u oko i strgala konce na rani. Nakon toga izgubila je vid na desnom oku. Zdravlje je ne služi, hoda pomoću štapa. Jedina pomoć im je Anin sin, koji povremeno dođe i ispili im drva kad ih i ako ih imaju. Oboje primaju 920 kuna socijalne pomoći i od toga preživljavaju.
I kao da sve nedaće koje su zadesile Đuru nisu dovoljne, ovih je dana dobio ovrhu za neplaćanje smeća, iako je njegovo naselje udaljeno od Križevaca gotovo 18 kilometara, a u neurednom dvorištu jedino je uredna kanta za smeće.
No on je uvjeren da mu 1600 kuna, koliko iznosi ovrha, ipak neće “skinuti” od socijalne pomoći.
– Ako mi to naprave, ne znam kako ćemo preživjeti zimu. Kaže da je zvao Komunalno u Križevce kako bi odjavio odvoz smeća jer to ne može plaćati od skromne i mizerne socijalne pomoći. No navodno je stigla u FINA-u nova ovrha. Nesretni čovjek kaže kako mu je svega dosta i neka rade što hoće jer on nema od čega to platiti.
Zna da od kukanja nema vajde.
Dok pričamo, Đuro nastavlja rezati grane koje su on i Ana skupljali. Zima je tek počela, a drva je sve manje. Iako je Božić pred vratima, Ani i Đuri je to tek jedan dan u godini. Jednak kao i ostali. I taj dan će trebati nekako preživjeti i ugrijati se. No unatoč svemu, imaju želju. Skromnu, kakvi su i sami.
– Bio bih sretan kad bi nam netko za Božić poklonio gumene čizme. Meni broj 48, a Ani 42, jer su nam ove pri kraju – rekao nam je na rastanku Đuro dok nas je pratio na ulicu, a Ana je ostala uz peć kako bi priredila skroman objed iz ono malo namirnica što imaju.
Pojašnjavajući kako su prije imali plastične čizme koje nisu dobre jer jako hlade noge. Te da su za blato u kojemu žive gumene puno bolje. Kako im ne bi bilo hladno, noge omotaju krpama jer su čarape jako skupe i brzo se poderu.
Izvor: 24sata.hr
Постави коментар