“Uvijek, kada bih položio ispit, prvo bih nazvao moje kući da im kažem, a baka se uvijek najviše radovala tome…”

Uvijek, kada bih položio ispit, prvo bih nazvao moje kući da im kažem, a baka se uvijek najviše
radovala tome i stalno je grabila telefon da mi prva čestita.


Međutim, preminula je i ja sam
danas položio prvi ispit nakon njene smrti. I zovem moje kući da im kažem i očekujem da čujem
onaj njen veseli glas i riječi: Bravo dušo bakina, nije baka ni sumnjala u tebe, znala sam ja da ćeš
ti to položiti. I pored toga što sam vidio da su se moji obradovali, meni je ona falila.



 Došao sam
kući, zatvorio se u sobi i isplakao kao malo dijete.