Dan prije vjencanja,iz rutinskog pregleda saznao sam da mi nije ostalo jos mnogo da pozivim.Prije vec smo dosli do vjencane sale negdje na pola puta nazvao sam je i rekao joj sve,i da necu da se ljutim ako odustane,jer ne zasluzuje da joj tako unistim zivot,ali tad je samo rekla:
IMA DA SE NACRTAS U SALI,NEMAS IZGOVORA.Tako je i bilo,a poslije vjencanja dok su se svi zabavljali mi smo otisli na terasu sale i plakali kao mala djeca.I tako dva dana nisam mogao da se utjesim jer po mom ja sam joj upropastavao zivot a ona me tjesila i molila da se nasmijem,molila da povjerujem u bolje sutra,
sve dok treci dan ne dobi poziv iz klinike da je greska,i molba da ih ne tuzim,NJEN OSMIJEH TAJ DAN JE REKAO VISE VEC STO CE MI IKADA RECI RIJECIMA.VOLIM JE
Постави коментар