Kada mi je bilo 2 godine, moj otac je poginuo. Mami nije trebalo dugo da nađe novoga, ali ne zamjeram joj, nije ni trebala biti sama.
Zamjeram joj što nije gledala za koga se udaje. Dobila je još 2 djece s njim.
Često su nedjelje izgledale tako da njih 4 idu kod muževih roditelja na ručak, a ja ostajem kući i dolazi baka da me čuva.
Često se on vraćao s terena i nosio pune vrećice slatkiša i robe njegovoj djeci i onda im govorio: podijelite ako hoćete s Marijom.
Nisu skoro nikada. Kada sam ja gledala crtiće, programi su se prebacivali, a s njima bi sjeo i skupa gledao.
Mama je sve to znala, ali mi je rekla da ne mogu od njega očekivati da me voli kao otac, kada mi to nije. Sada imam svoju obitelj i sretni smo, ali uvijek zaboli kada se sjetim.
Постави коментар