Supruga i ja smo radili na djetetu 12 godina. Ona je bila jako nervozna, polako ludila, sve je moralo biti savršeno u kući, čak je i krov počela da riba izbjeljivačem. Nakon godina i godina bezuspješnog
pokušavanja, vantjelesnih, pregleda, injekcija, odlučimo da usvojimo. Usvojimo curicu, 10 godina, ko lutka. Tu naši problemi počinju. Mala je bila teška ovisnica o svim vrstama droga. Radila sve i svašta za doze, na kraju pobjegla od kuće i predozirala se u nekoj napuštenoj zgradi. Sve smo pokušali da je spasimo, ali spasa nije bilo. Nakon svih dešavanja i godina poslije toga, osjećaji su
nam pomješani. Da li nam je Bog pomogao što nam nije dao djecu? Ili ne? Djeca bole? Jel nam bolje bez njih? Nikada nećemo saznati…
Постави коментар