Prije nekoliko dana slučajno sam srela bivšeg u gradu. Sudarili smo se. On je nastavio ići svojim putem, a zatim se okrenuo prema meni. Pogledao me u oči, prišao mi i zagrlio me jako jako.. Ja sam drhtala. Mislim da je i on to osjetio. Toliko sam poželjela njegov zagrljaj da ga nisam mogla pustiti, a ni on mene nije puštao. Bila sam najsretnija osoba na cijelom svijetu, te dvije minute u njegovom zagrljaju. Tog istog dana smo se čuli na fb. Pisali smo o našim uspomenama, ali ne i o pomirenju.. Sada sjetim kući, gledam našu sliku, slušam našu pjesmu, sjećam se svih lijepih dana provedenih s njim..
Od svega toga shvatila sam da naša ljubav još nije prestala, da ga još uvijek volim. Ne usuđujem se da mu to priznam. Mislim da bih samo sebe povrijedila.. Opet, ne znam.. Možda i ne bih.. Bilo bi bolje da olakšam dušu, da mu kažem volim te poslije toliko vremena.. 🙂
Постави коментар