Silom prilika, sretnim ili ne sretnim okolnostima završio sam u Americi. Dobio posao, našao sam stan naspram mojih mogućnosti, znači u malo lošijoj četvrti. Kako bih se upoznao sa novim susjedima, kako bih se što bolje zbližio sa njima organizovao sam večeru i pozvao njih 10 prvih susjeda. Spremio sam neke domaće specijalitet, balkanske i uglavnom bili su zadovljni i po njihovim riječima, prosto se oduševili. ALI sutradan, pošao ja na posao, izlazim iz zgrade, kad viče za mnom susjed “hej sarma boy”…
I tako mi ostao nadimak. Sarma Boy. Oduvijek sam mrzio nadimke, ali taj nadimak mi je donio samo dobro u životu. Toliko su svi očarani hranom, našom balkanskom da sam ubrzo napustio građevinu i otvorio neki mini restorančić, simboličnog naziva SARMA. Nisam još milioner, ali dobro mi ide… 🙂 uglavnom, mnogo bolje i LAKŠE nego na gradilištu. Čudno je to kako nas Onaj odozgo vodi kroz život, usvakom slučaju hvala Mu 🙂
Постави коментар