Sjećam se kad smo u srednjoj jednom prilikom skupljali novac za nekog bolesnog dječaka, svima roditelji dali po marku, dvije, a ona jedina donijela deset uz objašnjenje da je štedila od užine da bi dala koliko god može. Većina razreda ju je ismijala, neki nisu dali čak ni tu marku koju su roditelji poslali. Sve što je ona rekla je da se dobro dobrim vraća. Ja sam se tom prilikom posvađao sa ostalim, pokašavajući da ju odbranim i da im dokažem koliko je plemenitu stvar ona uradila, ali uzaludno…
Постави коментар